Prostor džamije koncipiran je kao skladna sinteza dvaju temeljnih arhitektonskih elemenata: zaštitnog ogradnog zida i betonske kupole. Kupola, interpretirana kao kristalizirana krošnja, ne samo da definira vertikalnu os kompozicije već naglašava kontemplativni i molitveni karakter cjeline. Ogradni zid izveden je kao zaštitna školjka - barijera koja poziva na ulazak i istodobno stvara diskretni odmak od vanjskog svijeta. Ovaj prijelazni prostor oblikovan je procesima filtracije: kroz vodu, mirise, zelenila i prostorne prijelaze, stvara se atmosfera unutarnje pripreme za susret s mihrabom.

Floralna ornamentika, duboko ukorijenjena u islamskoj arhitektonskoj tradiciji, reinterpretirana je kroz suvremenu skulpturalnu artikulaciju. Koncepcijski, projekt ostvaruje dijalog tradicije i suvremenosti: prirodni elementi u kombinaciji s tehnološki sofisticiranim sustavima stvaraju ambijent meditativnog karaktera u kojem priroda, svjetlost i molitva koegzistiraju.

Drvo, kao glavni materijal interijera, dodatno produbljuje osjećaj topline, organske prisnosti i smirenosti. U bosanskoj graditeljskoj baštini, drvo tradicionalno simbolizira povezanost čovjeka s prirodom i ciklusima vremena – vrijednost koja se u ovom projektu aktualizira u suvremenom ključu.

U takvom shvaćanju, kupola nije samo fizička zaštita ili simbolički svod, već prostor oblikovan upravo time što je nastajao polagano, rukom, kroz pažnju i strpljenje. Ovaj pristup materijalu vraća arhitekturi dimenziju taktilnosti i prisnosti – u vremenu kada digitalna preciznost često briše trag čovjeka iz graditeljskog izraza.